17.4.16.

Nobelova nagrada i nobelovci




Poznato i nepoznato o Nobelovoj nagradi:
- utemeljena je u oporuci Alfreda Nobela 
- dodjeljuje se od 1901. godine  
- oblasti za koje se nagrada dodjeljuje su : književnost, fizika, hemija, medicina ili fiziologija, mir i ekonomija ( posljednja je naknadno ustanovljena od strane Švedske banke ) 
- nagrada za književnost se dodjeljuje za cjelokupno stvaralaštvo ( uvriježeno je pogrešno mišljenje da se nagrada dodjeljuje za pojedinačna djela
- nagrađeni kandidat dobija medalju, diplomu i novčanu nagradu
- lice medalje za književnost sadrži lijevi profil Alfreda Nobela sa godinama rođenja i smrti, a naličje sliku mladića koji sluša muzu i zapisuje pjesmu 
- isti dizajn lica imaju medalje za književnost, fiziku, hemiju i medicinu ili fiziologiju, dok medalje za mir i ekonomiju imaju nešto drugačiji dizajn 
- diploma je posebno dizajnirana za svakog nagrađenog kandidata i sadrži fotografiju i obrazloženje nagrade 
- novčana nagrada varira od rasploživih sredstava u fondaciji 
-  nagrada se dodjeljuje 10. decembra, na dan smrti Alfreda Nobela  




     Sa djelima autora laureatima Nobelove nagrade sam se susrela kao srednjoškolac,  kasnije i kao student, i vrlo teško bih sastavila neku listu omiljenih, dobrih ili onih preporučenih za čitanje. Uostalom, kako nadmašiti Kamijevu jednostavnost  i sažetost izraza, povezanost filozofije egzistenacijalizma i književnosti; Heseovu moć da uvuče čitaoca u psihu junaka; Beketovu sposobnost da apsurd sagleda iz različitih aspekata ili Andrića koji svakom svojom rečenicom i pasusom daje sliku Bosne kroz viševjekovni istorijski pregled... Zapostaviću u ovom postu starije dobitnike Nobelove nagrade i osvrnuti se na dobitnike  u posljednjoj deceniji, barem one čija su mi se djela dopala. Nijednog autora koje ću spomenuti u postu nisam iščitala cijeli opus, nego jedno ili više djela. 


     Orhan Pamuk – turski književnik, dobitnik nagrade 2006. godine, a u obrazloženju nagrade stoji “... u potrazi za melanholičnim duhom svog rodnog grada, otkrio nove simbole sudara i prožimanja raznih kultura...“. 
     „Dževdet – beg i njegovi sinovi“ je prvi njegov roman koji sam pročitala i nije me oduševio na prvu. Kasnije, kada mi se sleglo sve i kada sam nadogradila znanje iz oblasti savremene turske istorije i politike, koje mi je nedostajalo za razumijevanje, sam potpuno promijenila svoje mišljenje i roman svrstala u kategoriju onih koje preporučujem. 
     Nešto kasnije su uslijedili „Muzej nevinosti“ i „Zovem se Crvena“.  „Muzej nevinosti“ je vrlo kompleksan roman, ljubavna priča, ispričana iz muške perspektive, kroz koju su se provukle raznovrsne društvene teme od 70 – tih godina na ovamo.
     Posebno je fascinatna ideja autora da zamrzne svoje junake u vremenu te je u ulici Čukurdžuma u Istanbulu 2012. godine otvorio Muzej nevinosti u kojem su izloženi predmeti koje imaju veze sa glavnim akterima romana. Roman ima 83 poglavlja, a eksponati u Muzeju su raspoređeni u 83 vitrine. Ulaznice za Muzej su štampane u knjizi kao i mapa tog dijela grada. 
    „Zovem se Crvena“ je nekako ostala u sjeni prethodnog romana, iako ima izuzetno zanimljivu fabulu u kojoj se na istorijskoj osnovi prepliću elementi misterije, romanse, zločina i filozofskih razmišljanja. 

     Mario Vargas Ljosa – peruanski književnik, dobitnik nagrade 2010. godine, a u obrazloženju stoji da je nagrada dodijeljena „zbog kartografski preciznih prikaza struktura moći i jetkih slika otpora revolta i poraza pojedinca“. 
     „Keltov san“ je roman  bogat scenama koje oslikavaju najtamniju stranu ljudske ličnosti. Ja sam prekidala čitanje i vraćala mu se u nekoliko navrata jer koliko god su pojedine scene bile mučne toliko mi radoznalost nije dala da odustanem. Naime, prostor Konga, Amazonije i Irske, što su ujedno i dijelovi romana, povezuje lik kontroverznog britanskog diplomate Rodžera Kejsmenta iz čijeg dnevnika saznajemo da je bio pedofil homoseksualac koji je iskorištavao domoroce za čija prava se borio. 
     „Avanture nevaljale djevojčice“ je ljubavni roman koji je u meni uglavnom izazivao bijes. Odavno ne vjerujem u bezuslovnu ljubav muškarca prema ženi, a u ovom romanu ta ljubav prevazilazi sve granice. Hirovitost žene i dobrota muškarca, takođe. Bez obzira na to, roman se čita bez pauze i jedan je od onih kojem ću se vratiti ponovo. 



     Svetlana Aleksandrovna Aleksijevič – bjeloruska književnica, dobitnica Nobelove nagrade 2015. godine „za polifono pisanje, spomenik patnji i hrabrosti u našem vremenu“ kako stoji u obrazloženju. Opus ove autorke mi je u potpunosti nepoznat, jedino djelo koje sam pročitala je „Rat nema žensko lice“. Djelo je svojevrstan dnevnik sjećanja 200 žena koje su učestvovale u Drugom svjetskom ratu, kako su postale vojnici i kako su preživjele. Nadasve teško i potresno štivo. 
     „Neko nas je izdao... Nemci su saznali gde je stanište partizanskog odreda. Opkolili su šumu i prilaze k njoj sa svih strana. ... Po nekoliko dana, nedeljama, stajali smo do grla u vodi. S nama je bila radio – telegrafistkinja koje je nedavno pre toga rodila. Dete gladno... Traži da sisa... Ali i mama je gladna, nema mleka, i dete plače. Kazneni odred je u blizini... S psima... Ako ga psi čuju, svi ćemo izginuti. Cela grupa ljudi.
 Komandir donosi odluku. 
Niko se ne usuđuje da majci prenese naredbu, ali ona sama naslućuje. Spušta zavežljaj s detetom u vodu i dugo ga tamo drži... Dete više ne plače... Ni zvuka... A mi ne možemo da podignemo pogled. Ni prema majci, ne jedan prema drugom...“ 
   Sjajno djelo sa vrlo teškom tematikom, djelo koje svjedoči o neizmjernoj želji da se brani domovina i snazi da se istraje u toj borbi.






 





     
 







 

 



 




2 коментара:

  1. Planirala sam da procitam ` Rat nema zensko lice`, Ljosu volim jako,a Pamuka nisam citala. Pre nekoliko godina sam pocela `Zovem se Crvena` iz nekog razloga mi nije legla i ostavila sam je. Mozda se vratim Pamuku sa nekim drugim delom. Inace, ja sam stekla utisak da si ti po stuci pedagog :-)))) ( kako, zasto, odakle mi bas pedagog nemam pojma, znala sam da je prosveta u pitanju), ali vidim da sam pogresila...Svidja mi se post

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. "Rat nema žensko lice" je knjiga koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim, jako su potresne priče, mučna je uopšte ideja rata, a nezamislivo je teška posmatrana iz perspektive tih žena koje su kao djevojčice otišle na front.
      Pa ne baš pedagog, ali mi u učionici moramo biti sve :)

      P.S. Ne odustaj od Pamuka :)

      Избриши

Subscribe

Follow

Flickr

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...