11.11.15.

Neka tužna jutra...

    

     Budim se u jednom od onih jutara sa Kaporovskom dilemom - da li da se umijem ili da se ubijem... da li da ustanem ili da odustanem... Poslije dana kada sve krene nizbrdo, neminovno je bar jedno takvo jutro kada je snaga volje na izmaku, motivacija je misaona imenica, a šanse da se pokrenem... pa da se ne lažemo, nepostojeće. I usred tog mog motivacionog ponora u jutarnjem dnevniku čujem vijest o košarkašici Nataši Kovačević koja je prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći izgubila nogu, a večeras se u dresu "Crvene zvezde" vraća na parket u okviru 6. kola Prve ženske lige Srbije. Sa protezom. Sa ogromnom voljom. Sa željom. Sa osmijehom.  

 

      Najlakše je odustati i predati se. Najlakše je reći da nešto ne možeš, da nemaš snage, volje... prepoznajem sebe jutros u ovim silnim "ne mogu". Gdje bismo stigli i šta bismo uradili kada bismo svi imali taj stav? Niti bih ja jutros pila ovu kafu, skuvanu u tamo nekom električnom kuhalu da je Nikola Tesla rekao ne mogu, niti bih jutros pregledala svoj Instagram profil na iPad -u da je Stiv Džobs rekao ne mogu, niti kuckala novi post i uživala u fotografijama da su - evo sad još jedne jutrošnje dileme , Luj Dager, kojeg zovu ocem fotografije ili Luj Florens za kojeg tvrde da je koristio fotoaparat šest godina prije Dagera rekli i mislili da ne mogu...  



    Mogu, moram, želim, hoću ... samo je pitanje kako.
   Kako zračiš, tako privlačiš. 
   Kakve su ti misli, takav ti je život. 


     Ovo su dvije rečenice koje su me oduvijek izbacivale iz takta, doslovno sam bila spremna tući se i ubjeđivati se da ja nisam privlačila niti željela sve loše što mi se dešavalo. I nisam, u krajnjem slučaju. Ali sam strahovala. Dakle, sve te loše stvari su bile u mojim mislima, bile su dio mojih emocija, a ako su dio mene, onda se pretvaraju u vibraciju koju šaljem ljudima oko sebe, univerzumu...  



     Analizirajući sve što se dešavalo, ponavljalo, nije mi davalo mira, držalo me u jednoj tački, naišla sam na tekstove o zakonu privlačenja i naučila vrlo jednostavne stvari - zakon privlačenja reaguje na naše misli. Sve ono što imamo u životu smo privukli razmišljanjem. Možemo promijeniti način razmišljanja i preusmjeriti ga u svoju korist. Ono o čemu najviše pričamo i mislimo ćemo i privlačiti. 
     Dakle, živimo kroz proces manifestacije koji se odvija u tri koraka: 
1. traži 
2. daće ti se 
3. prihvati - dopusti  



        Zvuči jednostavno, ali nije. Najteži je dio raditi na sebi, naučiti sebe da mislimo pozitivno, da meditiramo, da vizualizujemo ono što želimo, da stvaramo pozitivnu i dobru vibraciju. Nije neophodno sve to naučiti odjednom, može i korak po korak, etapu po etapu. 
      Kako meditirati?
Bila sam ubijeđena da postoji jedan i određen način meditacije i da u činu meditacije postoji ispravno i pogrešno. Greška. Svako od nas može na istoj osnovi, razviti svoj način meditacije. 

  


Moj način meditacije
Jedan od načina jeste pronaći kutak u kojem se osjećate ugodno i gdje vas niko neće ometati. Smjestiti se u udoban položaj ( ja sjedim u lotus položaju ili ležim na leđima ), zatvoriti oči i disati duboko. Prilikom udisaja ( prilikom meditacije dišem na nos ) stomak izbaciti van, naduvati ga, a prilikom izdisaja, isprazniti stomak i što više ga približiti kičmenom stubu. Izdisaj traje barem dvije sekunde duže od udisaja. Kada disanjem umirim svoj um, zamislim da se nalazim na obali mora. Moj izbor je more jer se tu osjećam opušteno i sigurno. Najčešće zamislim šum mora i talasa. 


     Najveća prepreka kod meditacije jeste isprazniti um, osloboditi se misli. Nekada to nije moguće. Kada sam se prvi put susrela sa tim da ne mogu eliminisati misli, pomislila sam da nešto radim pogrešno. Što sam se više trudila da uklonim misli, to je bilo teže. I onda sam dobila sjajan savjet - pusti misli da dolaze i prolaze, i one imaju svoju ulogu. Kada ti misle ne daju da se opustiš, ustvari je obrnuto - ti njima ne daš da odu. 



  Drugi načini meditacije  
      Zauzeti udoban položaj, zatvoriti oči i zamisliti veliki broj tri. U mislima smanjivati taj broj tri sve dok on postane nevidljiv. Isto ponoviti sa brojem dva pa sa brojem jedan. 
Ambijentalna muzika može biti dobra podloga za meditaciju. 
Iznenađujuće, ali fizička aktivnost takođe. 
      Moj drug koji trči ultra maraton, planinari, trenira neku borilačku vještinu... ne mogu ni popamtiti sve aktivnosti, meditira dok trči. Njegov dnevni trening jeste istrčati oko 30 km ( umorna sam od same pomisli na tu kilometražu ) i kaže da to pretrči uz meditaciju, bude svjestan da je ispunio zadani cilj tek po alarmu na aplikaciji. 


  O samom zakonu privlačenja sam naučila od nekih divnih ljudi, koji su imali nerava da objašnjavaju, predlažu, pomažu, slušaju, usmjeravaju. Hvala im od srca. 
Mnogo lijepih misli, primjera, mudrosti, pogleda na svijet ćete pronaći na blogu   https://dobrodoslica.wordpress.com  
      U ovom postu sam definitivno izašla van svojih okvira bloga, podstaknuta neraspoloženjem i nesupjesima koji su se nagomilali posljednjih dana... Već u sljedećm ću biti stara ja, baviti se nekim lakšim temama, ljepšim bojama, vedrim mislima... A kako i ne bih. Mnogo je razloga za smijeh i sreću. Zar ova poruka nije jedan od njih?
     "Voljela bih da imam moć da dijelim sreću ljudima. Vama bih dala svu sreću ovog svijeta. Rastužuje me to što čujem. Mnogo. Kako sam ipak samo obični mali čovječuljak pod kapom nebeskom, ostaje mi da Vam poželim da Vas onaj gore, koji ima tu moć, obaspe snagom, radošću, spokojem, ljubavlju i svim ostalim što zaslužujete, i što Vam ja želim." 
     Hvala mojoj dragoj Biljani na ovim divnim riječima. Lijepo je znati da se moja misija nije svela na četiri časa nedeljno tokom dvije godine.  
 

Fotografije - Boris Brkić 

2 коментара:

  1. Lep tekst. Rasplaka me ali i izmami osmeh krajičkom usana. I ja najviše mrzim kada čujem tu čuvenu "kakve su ti misli, takav ti je život". Da je tako, meni najvoljenija osoba bi još bila među živima, a ovako ostaje... Zato se na početku i rasplakah ali dok do kraja tvog teksta ja se malo i oraspoložih. NIšta ne ide odjednom, valjda je sve u životu korak po korak, koliko god mi hteli da se neke stvari brze dešavaju. A čemu i žuriti..?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala :) definitivno sve ima nekakav svoj tok, mozda nekada ne shvatamo razloge, ali nista nije slucajno.

      Избриши

Subscribe

Follow

Flickr

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...